Na prvi pogled, dio identiteta jednoga grada određuju njegovo povijesno nasljeđe i spomenička baština. Onaj skriveniji, stoljetni identitet, grade njegovi stanovnici, ponosni žitelji koji svojim ophođenjem i građanskim manirama njeguju specifične običaje kako bi ih sačuvali za nove naraštaje.

Kako opisati Varaždince i njihov građanski nazor? Njihov doživljaj vlastitoga grada ili uljudnost? Zadatak je težak jer postoji mogućnost ne otkrivanja drugačijeg od univerzalnog opisa ljudi koji vole svoj grad. No, Varaždinci se ipak po nečemu razlikuju...

Gradeći svoj život, generacije Varaždinaca stvarale su grad čije su osebujne vizure portretirane i zauvijek sačuvane na djelima Miljenka Stančića. To je grad prepoznatljivih crkvenih krovova, iznad kojih se uzdižu crkveni i samostanski zvonici, nekad neophodni za objavu važnih obavijesti, a danas savršen dodatak nostalgičnoj noti...

Sigurni u vlastiti identitet, veseli Varaždinci rado se šale, pa i na vlastiti račun. Ovaj grad bio je dom mnogima koji su njegovo ime prenosili širom svijeta, a valjalo se odužiti i onima koji to nisu uspjeli. Onima koji nisu ostavili trag iza sebe. To je učinjeno postavom jedinstvene spomen ploče isklesane u sjećanje na gospodina Nitko. Nitko je, kao i svi Varaždinci, govorio mješavinom kajkavskog i štokavskog, obogaćenoj pokojim germanizmom. Varaždinština, taj karakterističan govor toliko je jedinstven da postoji i Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora, koji broji preko dvadeset tisuća pojmova.

Subota u Varaždinu gotovo je nezamisliva bez šetnje korzom, uz nezamjenjiv miris svježih klipiča. Taj trefpunkt nezaobilazan je dio jutarnjeg ritma grada čije su običaje prihvatili i mladi. Bilo da ste krenuli u jednu od kavana za štamtiš na fruštuk rundu ili na plac, sasvim sigurno ćete sresti nekog i s njim izmijeniti par najsvježijih informacija, pa možda i tračeva. No, od budnih ušiju varaždinskih purgara, koji su nekoć pazili na red i mir u gradu, nema više straha jer danas predstavljaju samo zanimljivu atrakciju za turiste. Ipak, najjači ritam grada određuju njegovi stanovnici. Jutarnja živost vikendom zamire oko 13 sati kada počinje ručak i vrijeme podnevnog odmora. Možda bismo ga mogli nazvati varaždinskom siestom.

Kako gotovo svaki stanovnik posjeduje barem jedan biciklin, ovaj grad prepoznatljiv je i po njima. Popularno prijevozno sredstvo koriste svi - od kumica na placu, radnika, učenika i studenata do župnika i gradonačelnika. A mnogi bicikli su u vrijeme gableca ostavljeni ispred Šanjekove mesnice, čiji miris kobasica već dugi niz desetljeća primamljuje prolaznike.

Možemo reći kako Varaždinci znaju i vole udobno živjeti. Možda je i zbog toga teško naići na kakav specifičan predmet antikvitetske vrijednosti jer se mnogo drži do obiteljskog nasljeđa. Oni su dio građanske baštine i obiteljske tradicije stoga se čuvaju i prenose s generacije na generaciju.

Atribut srednjoeuropske kulturne metropole opravdava i Sjajni bal, koji grad Varaždin njeguje jedini u Hrvatskoj. Prilika je to gospodi i gradskim kicošima za odjenuti svoja najbolja odijela kako bi na taktove valcera i drugih plesnih melodija zablistali u predivnom prostoru zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.

Lijep primjer građanskih manira Varaždinaca očituje se i ophođenjem prema onima kojih više nema... Na jednom od najljepših europskih groblja može se svakog dana vidjeti svježi pušlek cvijeća u ruci spomenika nad grobom jezikoslovca Vatroslava Jagića. Ipak, na kraju bi se možda s nekoliko riječi starogradske pjesme mogao na najbolji način opisati Varaždince - 'Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin...'